PAKAO SREDNJEG VIJEKA

U sjeni križarskih ratova

Izvještaji s Istoka koncem jedanaestog stoljeća uznemiravali su ljude u kršćanskoj Europi. Hodočasnici koji su se vraćali iz Palestine širili su vijesti: "Muslimani su obeščastili Kristov grob i druga sveta mjesta". Na koncilu u Clermontu 26. studenog 1095. papa Urban II. pozvao je kneževe i vitezove da Jeruzalem oslobode od nevjernika. U proljeće 1096. okupila se brojna križarska vojska iz kojih su šačice naoružanih na svoju ruku otpočeli križarski rat u vlastitoj zemlji. "Divlji se, grub i neumoljiv narod podigao, mješavina Francuza i Nijemaca" piše iz tog vremena jedan kroničar. Uputili su se ne samo da se osvete Ismailitima već prvenstveno Židovskim zajednicama. Zavladali su zastrašujući pokolji.

Dana 15. srpnja 1099. godine, nakon tri godine svetog ratovanja pao je Jeruzalem. Svi nekršćanski stanovnici grada su pobijeni, muslimani, židovi i ostali koji su se tamo zatekli. Mir se sačuvao gotovo pola stoljeća. Tada je "Kršćanski Jeruzalem" dospio u opasnost, ugrožen od muslimanskih ratnika iz Sirije. Zbog toga je 1146. godine papa Eugen III. i francuski opat Bernard iz Clairvauxa iznova pozvali kršćane u novi križarski pohod. I car Konrad III. bio je spreman pomoći.

U kolovozu 1146. godine u rajskom području došlo je do nemira i prepada.

U proljeće 1147. progoni nekršćanskog stanovništva zahvatili su sjevernu Francusku, bande su napale nekršćanske zajednice i ostavile iz sebe niz ubojstava, paljevinu i pljačku. Tako je započeo drugi križarski pohod.

Treći je križarski pohod 1189. - 1193. pogodio je Židove u Engleskoj, u koju su prvi put došli nakon normanskih osvajanja 1066. U nedjelju 3. rujna 1189. poslije svečanog krunjenja Rikarda Lavljeg Srca, u Londonu čitavu je noć u odsjaju plamtećih kuća i sinagoga, bjesnio masakr nad židovima. Rikard Lavljeg Srca naredio je da se strogo postupi prema okrivljenicima. Međutim, nitko nije mogao utvrditi tko su krivci.

Papa Urban II. blaženi, (1088. - 1099.) pokrenuo je Prvi križarski rat, a njegovi nasljednici pokazali su kako se širi papinska vlast. Nakon križarskih pohoda bila je odlučujuća duga i žestoka borba dviju sila, "duhovne" i svjetovne. Rana smrt Fridrikova sina Henrika VI. (1190. - 1197.) i građanski rat u Njemačkoj (1197. - 1214.) omogućila su Inocentu III. (1198. - 1216.) prevlast rimske crkvene vlasti nad carstvom. Osamnaest je godina željeznom rukom vladao Europom. Jedan bizantski kroničar opisao ga je ne kao nasljednika Petra, već Konstantina.

Osnovao je Papinsku državu u Rimu, ali sukobi Crkve i Države dovelo je do stoljeća krvavih borbi za vlast, a cjelokupni razvitak doveo je do protestantske reformacije.