SVEĆENIČKA PUSTINJA BLACA

Pustinja Blaca započela je živjeti 6. prosinca 1555. godine, onog dana kada je don Juraj Drivodilić, nadžupnik u Nerežišćima, na čijem se teritoriju nalazi spomenuta Pustinja, zaiskao i dobio u vlasništvo "nezaposjednutu" jednu spilju, na otoku Braču, u mjestu zvanom Blaca, koje se na hrvatskom jeziku zove Ljubitovica. Hvarsko - bračko - viška biskupija 1997. slavila je svoju 850. godišnjicu. (1147.). Blacu su nastanili bjegunci iz Poljica bježeći pred Turcima koji su nadirali kroz Bosnu i Hercegovinu. Svećenici glagoljaši, njih oko 200, do 1700. godine pobjegoše pred turskim zulumom i potražiše mir u bračkim pustinjama, sa sobom su ponijeli drveni lik Majke Božje, kasnije poznat pod imenom Gospa Blatačka.

Juraj Batelja

 

SVEĆENIČKA PUSTINJA BLACA

U obrisima povijesnih činjenica

i zrcalu svoga Pravilnika

ZAGREB 1992.

PUSTINJAŠTVO U DALMACIJI

O monaštvu u Dalmaciji svjedoči nam sv. Jeronim i sam monah, i ostavi nam podatak ranokršćanskog monaštva 396. godine pišući životopis sv. Hilarija. Kao u Egiptu tako i na dalmatinskim otocima pobožni ljudi u pustinjama prednjače kršćanskom narodu u zajedničkom recitiranju psalama (koru). Pustinjacima nazivamo one kršćane, muškarce i žene, koji se pred bukom svijeta i uznemiravanjem ljudi povlače u osamu, na samotno mjesto. Nošeni željom usavršavanja, posvećuju se isposničkom načinu života, provode strogi post, priskrbljuju sredstva za život radom svojih ruku, nastoje zavladati porivima tijela i razmišljati, osobito kroz molitvu i čitanje Svetog pisma, o prolaznostima zemaljskog života, te o postignuću slave neba, koju je Isus obećao onima što ga do kraja ljube.

Budući da su ti kršćani živjeli u osami, uvriježilo se zvati ih monasima, prema grčkoj riječi monos – samac, osamljenik, povučen čovjek. Monasima nazivamo i one koji žive u pojedinačnim kućicama ili kolibama, kao i one što žive u organiziranim redovničkim zajednicama. Ovi posljednji koji provode zajednički život, ali se u zajednici niti jedan ne osjeća samcem, nego kao jedan među braćom, njih još se naziva cenobitima prema grčkim riječima "koinos bios" koje označuju zajednički život. Ovo se ne dotiče pustinjaštva na način kako se to čini u Bibliji ili u izvan kršćanskim religijama. Nasljedovanje Krista, napuštanje svijeta ili sloboda od svjetovne vezanosti i Evanđelje temeljne su pretpostavke kršćanskog monaštva. Povijest kršćanske duhovnosti vrednuje pustinjake i njihov način života rođen po askezi, hranjena teološkim, kristološkim pretpostavkama, zasvjedočene objavljenom religijom. Duhovno iskustvo kršćana opisuje Duhovna teologija na temelju Objave. Vrednovanjem Svetog pisma kao životno nadahnuće monasi su nam ostavili brojne zapise u kojima su zabilježili svoja razmišljanja o bogu i iskustvo s njegovom ljubavi. Misli premda ne obiluju teološkim raspravama, ipak pobliže osvjetljavaju i tumače duhovni život pustinjaka.

Sv. Jeronim rođen u Stridonu u Dalmaciji, dobro je poznavao život i običaje svoga kraja, a i sam je bio monah. On svjedoči da su u ranokršćanskom dobu u Dalmaciji živjeli pustinjaci. I crkveni sabor u Saloni 530. godine ostavio nam je dragocjeno svjedočanstvo. Na srednjodalmatinskom području zabilježeno je nekoliko samostana monaškog tipa i prije dolaska benediktinaca (Sv. Benedikt 480. - 547. godine 529. osniva samostan Monte Cassino). Poznate pustinjačke nastambe prije dolaska benediktinaca, bili su samostani sv. Petra u Crikvini VI. - VII. st. i Rižinice IX. st. oba pokraj Solina, te sv. Jere na Marjanu kod Splita. Spominju se i samostani sv. Ivana u Stivanjem polju u uvali Telašćica na Dugom otoku prije X. st. Dolaskom benediktinaca u osmom stoljeću, počinje novo razdoblje monaškog života na jadranskom području.

Bilo je tu i eremita koji su još u XVI., XVII. i XVIII. st. živjeli kao čuvari osamljenih crkvi, zavjetnih kapela ili zapuštenih benediktinskih crkvi.Uzdržavali su se radom ili prošnjom. Kao pustinjaci nosili su posebno odijelo, živjeli u zajednici kao celibatarci. Zvali su eremiti, a u narodnom govoru remete, remiti i pustinjaci. Poznati su bili eremiti ili pustinjaci franjevačke loze "Remeti od Pokore". Oni su na dalmatinskim otocima i priobalnom području počeli živjeti od sredine trinaestog stoljeća. Pustinjaci sv. Augustina imali su na području hvarske biskupije više samostana. Nisu samo pustinjaci živjeli u pustinjačkim nastambama na otocima. Pustinja Silvio na braču sagrađena je 1477. Pustinjakinja Barbara Kačić 1627. kod vizitacije izjavljuje da taj lokalitet uživaju 150 godina. Reljefi na unutarnjim stijenama Pustinje jasnih su biblijskih nadahnuća. U baštini kršćanskih pustinjaka, glavni reljef predstavlja Ženu (Bogorodicu) ogrnutu suncem, kojoj Zmaj - Sotona, želi progutati dijete, Isusa - Otkupitelja čovjekova.

Kapelica i oko nje grobovi pustinjaka u pustinji Blaca.

Zajednicu pustinjaka u Blacima sačinjavali su svećenici i svjetovnjaci. "Svećenici slave misu svake nedjelje i blagdana, a pustinjaci laici prije nego odlaze na svoje dužnosti povlače se u crkvu na molitvu, a to isto čine u podne i navečer. Živimo zajedno i nitko nema ništa vlastito, već je sve samostansko". Glagoljaši u pustinji Blaca dio su osobite crkvene tradicije u Hrvata. U njoj kao i u drugim krajevima hrvatski su katolici mogli slaviti Boga na vlastitom jeziku, podržavajući tako nacionalnu kulturnu samostojnost. Hrvatski biskup Grgur Ninski uzor pravovjernosti i odanosti vjeri i Crkvi, čovjek velika ugleda i moći, nije uspio ustoličiti glagoljicu kao službeno pismo hrvatskih vladara.