Rat Sinova svjetla protiv sinova tame

Kumran panorama

Učitelj pravednosti u pustinji priprema put

Kumranska zajednica istupa protiv oficijelnog Hrama. Tako unutar jedne zajednice dolazi do razdvajanja iz koje slijedi drukčija organizacija života. Židovi se razlikuju po odnosu prema Tori, zajednica Kumran smatra se predstavnikom te ideje. Nacionalnu i religioznu posebnost između sila kao što su bili Egipat, Sirija i posebno Rim, moguće je postići jedino strogim održanjem tradicije koja u Mojsiju ima definitivno tumačenje. Kumranska zajednica smatra da je jedini put da se ostane samostalan u svom identitetu. To se nazvalo desnim ekstremizmom. To odgovara potrebi da se strogo kao nekad, održava svaki obred u Hramu. Boravak u pustinji je iskušenje i prilika za vlastitu revnost u pripremi za novo sutra. Učitelj Pravednosti, smatra se da je umro 65. godine prije nove ere, bio je žestoko proganjan od službenog židovstva. Teologiju odvajanja od Tore i egzistiranje izvan Hrama preuzelo je i rano Kršćanstvo, a nazvano je lijevim ekstremizmom.

U Kumranskim tekstovima govori se o sinu čovječjem, koji govori o tomu da Svevišnjem Bogu pripada sva pravda i svako istinsko Božje djelo. Pravednik krijepi se Božjim Savezom. Treba se uputiti među grešnike i bezbožnike, biti za njih zamka, jer stalne su zle namjere Nečastivog, demona i Baala. Čovjek je biće sačinjeno od zemlje i vode, ali ima duh i riječ, kojim može govoriti o Božjoj slavi i čudima pred svim stvorenjima i tako suprotstaviti se zlu. Članovi zajednice čvrsto vjeruju u snagu Božje Riječi. Kumranski pojam sin čovječji ima svoju dugu teološku tradiciju u Starom zavjetu. Taj se pojam prvi put javlja kod proroka Ezekijela (hrabri Hebreje u Babilonu - VI. stoljeće). Bog se obraća Ezekijelu. "Sine čovječji, ustani na noge da govorim s tobom", i Bog mu govori da pojede knjigu koju mu daje da bi govorio Izraelu koji se od Boga odmetnuo. Prorok Danijel govori da je vlast svijeta predana sinu čovječjem. Ali taj pojam javlja se i u značenju čovjeka slabog, grešnog i smrtnog. Koliko je na ovu teološku tradiciju utjecaj iranskog vjerovanja o iskonskom čovjeku, koji će se na kraju vratiti da spasi ljude. Sin čovječji boravi kod Boga i svima će suditi - vjerovanje u nebeskog Spasitelja.

U tekstu Pravilnik Zajedništva nalaze se teološke teze o suštini svijeta. Tu se govori da su u Božjim rukama norme svih stvari. Bog je stvorio čovjeka da vlada zemljom, a osim toga stvorio je i dva duha; svijetlo i tamu među kojima je stalna borba. Iz mnogih tekstova moguće je razumjeti mnoge sličnosti između Kumrana i ranog kršćanstva. Učitelj pravednosti u pustinji priprema put, Sinajski ugovor s Bogom, Kumran nadomješta Novim Savezom. Opće iščekivanje Mesije, prema vjerovanju, bilo je pitanje dana a put se priprema u pustinji. I Kumran i poslije kršćanstvo uče da je čovjek griješan i da se može spasiti samo pomoću Božje milosti. U Kumranu se ne govori o ljubavi prema neprijateljima, kršćanstvo ih stavlja u svoj program. Naglašena je nužnost pokajanja i obraćenja, a to je najlakše postići u pustinji gdje će se sačekati dolazak Mesije. Bijeg u pustinju stvara jezgro iz kojeg će se poslije moći djelovati. Kumranske himne ističu važnost shvaćanja Božje istine kao puta spoznaje, što znači da je Mojsijev zakon obraćanje na istinu, ujedno i osnovni sadržaj zasnivanja Saveza Sinova svjetla.

Rano kršćanstvo zbog svog internacionalizma postalo je revolucionarno. Kumranska zajednica nije preživjela ali neke od Kumranskih ideja našle su nova utočišta u dušama pustinjaka , Kršćanskih samostana.

Većina kumranskih rukopisa pronađena na liticama Kumrana je prepisana od strane Ebjonita, zajednice koja je živjela oko Mrtvog mora, u drugom stoljeću, oko 168. - 233. godine nove ere. Ebjoniti bili su siromašni židovi - kršćani ili Nazareni, i nisu bili vjernici Crkve, nisu priznavali apostole i oslanjali su se na Zakon. Zahvaljujući ovoj siromašnoj zajednici prepisani su izvorni rukopisi i sačuvani za novi naraštaj sinova pustinje.