Obmana o svicima s Mrtvog mora

Zemljane posude u kojim su bili neki od Kumranskih rukopisa

 

ČETIRI SVITKA S MRTVOG MORA

Prodaju se biblijski rukopisi koji datiraju iz, otprilike 200. g. pr. Krista. Bio bi to idealan dar jednoj obrazovanoj ili vjerskoj instituciji od strane pojedinca ili grupe.

Box F 206.

Bio je to tekst oglasa koji se pojavio u Wall Street Journal, 1. lipnja 1954. godine. Nekoliko godina ranije, 1947. na sjeverozapadnoj obali Mrtvog mora u području Kumrana, mladi pastir Muhamed Adh-Dhib, ili Muhamed Vuk, član beduinskog plemena Ta'amireh, tragao je za izgubljenom kozom. Znatiželja ga je odvela na strme litice Kumrana, pa tako i do jednog otvora u stijeni. U tamni otvor bacio je kamen i začuo zvuk razbijanja grnčarije. Upuzao je kroz otvor i naišao na mnogo rasutih zemljanih posuda, ali i na redom poslagane ćupove. Neke od zemljanih posuda bile su zapečaćene velikim "kuglastim" čepovima. Umjesto zlata, pronašao je stare rukopise na kožnim svitcima, većina zamotana u lanenu tkaninu. Mnogi svici preprodani su preko trgovaca starina, pa tako se i doznalo o njihovom pronalasku. Zbog sukoba na Bliskom Istoku nisu mogla započeti arheološka istraživanja. Konačni prekid vatre dogodio se 7. siječnja 1949. veliki središnji dio nekadašnje Palestine ostao je arapski. Ovo je područje okupirano, a zatim pripojeno Transjordanu, koji se od 2. lipnja 1949. počeo jednostavno zvati, Jordan. Tako je Kumran prešao u jordanske ruke, zajedno s arapskim istočnim dijelom Jeruzalema. 24. siječnja 1949. u Kumran je poslan prvi arheolog, časnik britanske vojske, koji je zapovijedao jednom brigadom jordanske Arapske legije. Uz suradnju beduina plemena Ta'amireh, uz pomoć dvojice beduina iz Arapske legije, 28. siječnja pronašli su špilju. Slijedećih godina trgovina i promet svicima postao je unosan posao. Do 1966. veliki dio starina službeno je nacionalizirala jordanska vlada. Prema istraživanju rukopisi su pripadali židovskoj zajednici Esena, što na armenskom znači "zajednica Pobožnih".

Muhamed adh – Dhib (desno) koji je otkrio prvu špilju s svicima s Mrtvog mora

Khirbet Qumran

Kumran, vapnenačke terase

Tko su bili misteriozni stanovnici Kumrana i kad su nestali s povijesne pozornice. Tradicionalnu sliku zajednice Pobožnih ponudili su Plinije Stariji, Filon Aleksandrijski i Josip Flavije koji su ih opisali kao red izvan židovske zajednice. Plinije o njima govori kao o pustinjacima koji su prigrlili celibat... Josip na koga se poziva Filon govori o još jednoj pustinjačkoj zajednici, koje se žene, iako svi zajedno preziru užitke i bogatstvo. Oni se čak i u urbanom okruženju drže odvojeno od ostalih. Josip govori o njima kao pustinjački, monaški red ili drevna škola misterija. Oni koji ulaze u njihov red, podvrgnuti su trogodišnjem probnom periodu, nešto poput pripravnika. Prije svitanja, zajednica moli, zatim pet sati rade, da bi uslijedilo kupanje kao svakodnevni obred pročišćenja i potom oblačenje čiste odjeće. Tako očišćeni okupljali su se u zajedničkoj prostoriji na objedu. Predaja ih opisuje kao vegetarijance, a Josip navodi da su jeli i meso, "žrtveno" za okajnice i naknadnice, na osnovi obreda iz knjiga Levitskog zakonika, koje je Bog dao svom narodu po Mojsiju na Sinaju. Uz to ih opisuje kao vrsne poznavatelje starozavjetnih knjiga i proročkih učenja. Prema njihovom učenju, kako navodi Josip, duša je besmrtna, ali je uhvaćena u zamku smrtnog i pokvarljivog tijela. U trenutku smrti, duša biva oslobođena, radosno stremeći u visine. Stanovnici Kumrana pristajali su uz Mojsijev zakon "Ono što oni najviše štuju poslije Boga, jest Zakonodavac". U cjelini gledano Josip portretira ih kao miroljubljivu zajednicu i govori o njima "U dobrim su odnosima s ustanovljenom vlašću. Doista, rečeno je kako uživaju posebnu milost od strane Heroda". Da li je Kumranska zajednica u vrijeme progona Heroda, bila raseljena. Tko su bili misteriozni stanovnici Kumrana. Vratimo se židovskoj povijesti dva stoljeća unatrag.

Palestina je bila dio prostranog kraljevstva Aleksandra Velikog 356. - 323. pr. Krista. Poslije njegove smrti carstvo se raspalo na Makedoniju, Siriju i Egipat. Oko Palestine natezali su se Ptolomejevići iz Egipta i Seleukovići iz Sirije. Prvi su sa njom vladali do 198. pr. Krista. Kada ju je zaposjeo Antioh III. zvan Veliki. Antioha III. naslijedio je Antioh IV., rimski vazal koji je svoj imperij htio ujediniti i učvrstiti silom, jezikom, običajima i duhom grčkog svijeta. U jesen 164. umro je Antioh IV. Epifan kojeg je naslijedio njegov sin Antioh V., još dječak. S njim su započele borbe za nasljedstvo u Siriji i nad onim čim je ona vladala. Ovakvi postupci našli su na otpor većine naroda i izbio je židovski ustanak.

Povijest ispripovijedana u knjizi o junačim djelima Makabejaca obuhvaća period od 40 godina, od nastupa na prijestolje Seleukovića Antioha IV. 175. godine pr. Krista do smrti Šimuna, posljednjeg od braće Makabejaca koji je urotnički ubijen 135. god. pr. Krista.

Za vrijeme vladanja Antioha IV. Epifana (175. - 163.) židove je zahvatio osjećaj manje vrijednosti pred blistavom helenističkom civilizacijom u svim njezinim oblicima života i ponašanja, napuštane su stroge norme. U to vrijeme potisnuti su židovski običaji, zabranjivana je i sama židovska religioznost i bogoštovlje, srž hebrejske živobitnosti.

 

Knjiga o junačkim djelima Makabejaca

Tobija

Judita

Baruh i Jeremijino pismo

Knjiga Sirahova

 

Bile su knjige, spisi, sažetak ćudorednih zakonika Starog zavjeta, Riječ Božja po nadahnuću Duha Svetog ispisane. Knjiga Sirahova "jeka svega Svetoga pisma", pisac koji sebe naziva "Isus", sin Sirahov, sin Eleazarov, iz Jeruzalema, bio je pobožan Izraelac, imućan. Dao se na proučavanje Svetog pisma, odlučio je pružiti drugima ono što je sam naučio "Izlit ću nauk poput proroštva, ostaviti ga pokoljenjima budućim". Prema Bogu traži strahopoštovanje, koje proizlazi iz ljubavi. U odnosu prema bližnjem preporučuje pravednost, milosrđe, dobrohotnost, darežljivost. Vodi posebnu brigu o obiteljskom životu, preporučuje razbor i čistoću, poštovanje supruge i veliku brigu za odgoj djece.

Sirahova knjiga napisana je oko 130. pr. Krista. Najkasnija knjiga Starog zavjeta, Knjiga Mudrosti nastala je oko 50 god. prije Krista.

Mudrost kao pravilo života, duh koji dolazi od Boga. Naći mudrost znači naći život koji je suglasan s Božjim. Oni koji ljube mudrost, to je pravedni poizbor života i smrti jer su puni nade. Ideja koja je počiva na Savezu, koja ima najveću važnost, bila je i ostala u potpunoj i vječnoj vjernosti Mojsijevu Zakonu. Sve dobro dolazi od Božje ljubavi, Bog se ne mijenja, ali njegov narod se mijenja. Dolazi dan kad će Bog izravnati sve i to jednom zauvijek. Za one koji štuju Boga to će biti dan radosti i spasa. Izrael uživa u jedinstvu očinskog odnosa s Bogom. Ravnodušnost prema Bogu, prvi je pokazatelj u tvrdokornosti prema bližnjemu.

Na lokalitetu Kumranskih ruševina pronađeni su novčići iz vremena židovskog kralja Johanana Hirkana (135. . 104. pr. Krista) i potpun nedostatak novca iz razdoblja vladavine Heroda, da bi se već novac njegovog sina Arhelaja pojavio u većim količinama sve do novčića iz vremena Ustanka Židova protiv Rimljana (68. - 70. godine poslije Krista). Pustinjačka zajednica, čuvari Saveza na putu savršene Pravednosti, nestali prije pada Masade.

Masada ruševine, 15. travnja 73. g. nove ere, pred rimskom vojskom

samoubojstvo je odabralo 75960 zelota, muškaraca, žena i djece.

Dva stoljeća poslije, kršćanski teolog Origen (185. - 254.) tvorac glasovitog Hexapla, jedno od prvih kritički izdanja Biblije, piše kako su u okolici Jerihona nađeni hebrejski svitci u glinenim posudama. Znatno kasnije 800. g. poslije Krista, u okolici Jerihona nađeni su hebrejski svici Petoknjižja i do tada nepoznatih Davidovih psalma.

Ossiotes ili Sveti

Pravednici će živjeti od vjere

Otprilike 1200 grobova kumranskog tipa, pokriveni kamenjem i poredani

u smjeru sjever - jug, protivno uobičajenoj židovskoj praksi ukopa

 

"... oni razlikuju se od svih drugih plemena cijeloga svijeta po tome što nema žena i što se odreklo svih spolnih želja, ne posjeduju novac i za društvo imaju samo palme. Dan za danom prihvaćaju bjegunce, do istog broja, ljude koje je život iznurio i doveo ih onamo valovima sudbine, da bi usvojili njihove običaje. Na taj način tisućama godina jedna grupa, u kojoj se nitko ne rađa, živi vječno, tako se u njihovu korist plodi životni umor drugih ljudi". Ovako ih u svojoj Povijesti prirode opisuje Plinije Stariji. Oni se uče milosrđu, svetosti, pravednosti, kućnom i javnom ponašanju, spoznaji pravog dobra ili zla, kako izabrati što treba činiti, kako izbjeći suprotno, imajući na umu tri odlučujuća mjerila; ljubav prema Bogu, ljubav prema vrlini, ljubav prema čovjeku. Oni vjeruju u besmrtnost duše i cijene nagradu pravednosti. Među njima se ne može naći ni jedan rob, nego su svi slobodni, osuđuju vlasnike robova zbog njihove okrutnosti i omalovažavanja zakona prirode, koja je materinski rodila i podigla sve ljude jednakim i stvorila ih kao rođenu braću.

Ruševine Kumrana, špilje, erodirane litice

"I reče Gospodin Abrahamu; Idi iz zemlje svoje i od roda svojega, iz doma oca svojega u zemlju koju ću ti ja pokazati. I učinit ću od tebe velik narod, i blagoslovit ću te, i ime tvoje proslavit ću, i ti ćeš biti blagoslov. Blagosloviti ću one koji tebe blagoslivljaju, i proklet ću one koji tebe proklinju, i u tebi će biti blagoslovljena sva plemena na Zemlji".

1. Moj. 12, 1 f.

"I Jahve će vas raspršiti po narodima, i ostat će vas samo malen broj među narodima, među koje vas Jahve odvede..."

5. Moj. 4,27

Niti jednom drugom narodu, ni drugoj religiji na Zemlji u povijesti nikad nije bilo izrečeno proročanstvo, koje je navijestilo neobičan usud, koji se pri tomu u potpunosti ispunio, proročanstvo prije tri tisućljeća u Petoj knjizi Mojsijevoj o sudbini naroda Izraela. Kako se kazaljka povijesnog sata približavala sredini prvog stoljeća nove ere, bližio se težak i mračan trenutak sudbine u životu naroda Izraela u kojem će izgubiti svoj sveti grad Jeruzalem i svoje svetište, Hram, te svoju državu, domovinu, Obećanu zemlju i bili rasijani po svim krajevima i u sve narode.

Rim je poslije Trećeg punskog rata (146. pr. Krista) pobijedio Kartagu, pripojio njen teritorij i zavladao zapadnim sredozemljem. Rim je bio uvučen i u istočno Sredozemlje. Godine 197. pr. Krista porazio je helenističke monarhe u Makedoniji i Siriji 190. g. pr. Krista. Provinciju Aziju 133. g. pr. Krista pergamski kralj Atal oporučno je ostavio Rimu. Cijela Italija politički se sjedinila kad se rimsko građansko pravo protegnulo na cijeli poluotok (90. - 89. g. pr. Krista). Moć Rima diljem Sredozemlja potaknula je različite unutrašnje i vanjske trzavice. Suzbijajući gusarstvo Rim je 74. pr. Krista pripojio Cirenu (istočni dio sadašnje Libije), Kretu 67. g. pr. Krista, Siriju 64. g. pr. Krista. Tako je do 44. g. pr. Krista Rim vladao cijelim mediteranskim svijetom (Egipatskim kraljevstvom 30. g. pr. Krista).

Slobodno kraljevstvo Židova bilo je kratka vijeka. Oslabljena unutarnjim borbama i dinastijskim svađama, mlada država postaje lakim plijenom Rima. U svijetu duhovnih razmimoilaženja, u bijegu od vjerskih progona, jedni su iščekivali Božjeg proroka, drugi kralja Mesiju koji bi uz Božju pomoć vratio staru slavu Izraela. Zajednica Pravednika na liticama Kumrana vrsni poznavatelji starozavjetnih knjiga i proročkih učenja, pristajali su uz Mojsijev zakon. Ali njihovo učenje, kako navodi Josip, govori o besmrtnosti duše koja je uhvaćena u zamku smrtnog i pokvarljivog tijela. U trenutku smrti, duša biva oslobođena, radosno stremeći u visine. Ovo su bile ideje izvan službenih zakona, uzeti iz kulta egipatske božice Izide. A život Pravednika upravo u spoju sa ovim kultom popunio je praznine za Savez potpune i vječne vjernosti Mojsijevu Zakonu, za vjernost Bogu.

Borislav Kalpić - Kalpa